Moj internet dnevnik
Putovanja po bilom svitu
Blog
četvrtak, rujan 15, 2016
Izgleda jednostavno za odabrati, a ipak nije. Mislila sam kupiti prve s neta koje bi mi odgovarale po cijeni, ali nakon čitanja nekih iskustava odustala sam.

Prvo i najvaznije : slusalice koje su za djecu znaju biti limitirane s visinom zvuka zbog oštećenja sluha, ali ako se ne može ručno podesiti jačina  onda zbog buke u avionu zvuk će biti opet smanjen.

Ajde sad ti budi pametan - kad sve čitam najradije bih odustala od kupnje i neka budu bez slusalica. Zaboravila sam da se u avionu dobiju neke tanašne slušalice koje trebaš vratiti i koje koristi milion ljudi prije tebe pa ti vidi.

Ako ih one ugledaju biti će ; " Mama, mama hoću slušalice kao i ti !" -  puno objašnjavanja u avionu mi baš i ne treba - zato sam mislila da im to bude poklon iznenadjenja i eto zabave barem sat i po vremena, dok ih otpakiraju i vide kako rade prodđe vrijeme.

I tako blizu sam odluke da uzmem ove bez limita zvuka na Amazonu - dodju oko 9 funti i najprodavanije su, valjda nešto vrijede. Dizajn je sladak i nadam se da će im se svidjeti.

Evo im naziva Groov-e GV 590RB - ima ih u svim bojama -to je moj prvi izbor ! 

Ima još jedan model koji može dijeliti zajednički port na Ipadu ili Iphonu što je odlično za auto - Moko Kids 6.99 funti, ali su loši revjui ...

Moram se brzo odlučiti jer dok stignu do Hr - iz Uk je  običnio 15 ak dana.

croatiantraveler @ 10:12 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, rujan 14, 2016
Tek sada mogu reći da osjećam uzbudjenje  - vize za Ameriku su na stolu i pripreme za veliko putovanje počinju. 

Znaci dva puta smo bili u  Americi  husband i ja - te se bas lijepo proveli i puno toga vidjeli, a sada slijedi jos  zahtjevniji plan. Kako sve isplanirati  do detalja i uciniti zanimljivim put od 20 dana sa nasim kćerkicama od šest godina.

Glava mi je puna ideja i planova, ali sada sve treba do detalja tocno znati i naravno biti spreman na odstupanja, Ovo nam nije prvo putovanje s njima -  prije par godina prvo smo obišli Europu sa našim autom i bilo je nezaboravno sa puno slika i uspomena, pa su nakon toga  dozivjele prvi let sa četiri godine do Barcelone i obilazak Španjolske.

I sada je vrijeme za istrazivačko putovanje - svašta nam je na pameti Indijanci, doline, konji, nacionalni parkovi, Disneyland, plaže.....

Karta je kupljena to je najvaznije - Wien - Los Angeles !

Jupiiiiii !  Ali odakle krenuti ? Uvijek je prva faza putovanja  rezervirati smještaj na dolaznoj lokaciji ovaj put je to LA. Izabrali smo hotel u  Long Beachu jer je blizu aerodroma i plaže zbog djece te da se odmorimo od jet lega jer je neizbježan. Kad smo po Americi uvijek koristimo stranicu expedia za hotele ili airbnb za privatni smještaj.

A pakiranje ? Čini mi se da će to biti specijalni post jer s djecom je važno imati što manje stvari i kofera zbog lakšeg kretanja.

I skoro zaboravila - prvi dugi let s avionom - hoće li im biti dosadno sjediti cca 12 h  na istom mjestu ?

Još mi treba printani plan gradova i mjesta za posjetiti  - ooo, da to uvijek . svaki put nam pomaže da vidimo što je najvažnije, a ne da lutamo. To je u pripremi...

Još samo mjesec dana do puta - do tada u mojoj glavi tisuću pitanja i ideja .

croatiantraveler @ 15:08 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, srpanj 18, 2008
U nasem planeru putovanja po Americi naravno da se nasao i Grand Canyon. Nismo ga htjeli zaobici jer je to jedno od mjesta koja se moraju vidjeti. Ujutro smo krenul iz Las Vegasa oko 6.30 sa autobusom koji nas je cekao ispred hotela. Izlet smo rezervirali i prije dolaska u USA online preko neke agencije i po osobi nas je kostao sa ruckom nekih 60 dolara.
Kasnije se pokazalo da smo se mogli drugacije organizirati jer smo prosli dobrih tisucu kilometara tako da smo na povratku  bili dosta iscrpljeni bez obzira na ljepote koje smo vidjeli.
To je kao da se iz Dalmacije ide na jednodnevni izlet do Ljubljane pa nazad. Nije im bas neka ideja...ali turisticki biznis u Americi je jako mastovit da ti izvuce novac.
Do Granda smo dosli oko 3 popodne i moram istaknuti da se prolazi Hooverova brana koja je stvarno ogromnaaa.Imali smo nekih sat vremena za razgledavanje, a na tom pointu postojala je samo neka mala radnja sa suvenirima i neki hotel. Nisam bila previse odusevljena jer je jednostavno prevelik za ljudsko oko.
Najbolje je platiti 145 dolara i lipo se voziti u helikopteru. To je prava stvar za one koje se ne boje letenja. Druga opcija je meni prihvatljivija ali se mora rezrevirati i po godinu dana prije dolaska. Zajasis svoga konjica te se lagano spustas u dolinu kanjona gdje ima ranc za prespavati.Sto se tice dojma i dodira s prirodom puno mi je lipsi Zion national park zato ga nemojte propustiti. Zanimljiv detalj se dogodio dok smo citali informacije o kanjonu sa plakata. Cujem hrvatski jezik i naravno odmah pozdravim i upitam odakle su dosli posjetiti kanjon. Njihova je opcija bila iz Los Angelesa i tu su kao u nekoj posjeti. Ipak je to puno krace putovanje nego ova nasa opcija.Nakon slikavanja i naguravanja sa Japancima od kojih ne mozes niti se priblizit pravoj poziciji krenuli smo nazad za Vegas. Bili smo totalno iscrpljeni. Vozac koji nas je vozio sam svih 1000 km bez zamjene bio je  fantastican. Nema kod amerikanaca da ces lako zaraditi placu ....ne...ne. Nikako mi nije islo u glavu da nije imao zamjene na cijelom putu i jos je morao i komentirati cijelim putem kuda prolazimo.Nije prestao govoriti i saliti se. Na kraju putovanja svakog je turistu doveo ispred njegovog hotela i zahvalio mu pa sam shvatila da mu je placa nikakva i da sigurno ovisi o napojnici.
Grozno je bilo sto su neki izasli pa i nisu davali "tip". Mi smo mu na izlasku ostavili takav iznos da nam je cvrsti stiskao ruku i rekao : " Good bless you".

Evo jos jedna lipa slika kanjona.

Dalje na nasem putu nas ceka put do Phoenixa i boravak u dijelu koji se zove Tempe. Zasto i zbog cega bas Tempe  u Arizoni u iducem  nastavku.

croatiantraveler @ 17:54 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, siječanj 18, 2008
Voznja od malog mjesta Hurricane do Las Vegasa nije bila naporna i trajala je oko dva sata.Nismo mogli odoljeti a da prije Las Vegasa ne svratimo do shopping centra sa jedno 140 ducana koji se nalaze pet minuta od stripa autom.
To je strava.....reka bi moj necak. I stvarno je....Izgubili smo pojam o vremenu i proveli cijelo popodne na tom mjestu koje bi svaka cura, a i modno osvijesteni muskarac pozelio posjetiti.
Tek kad se spustio mrak uputili smo se traziti hotel i malo smo falili stranu svijeta ali smo ga nasli za 20 min ....sta je bilo veoma brzo.
Dobili smo lipu, veliku sobu na 24 katu sa pogledom na Vegas i odmah smo odlucili malo istraziti teren. U kockarnici puno ljudi, sjede i udaraju po aparatima....sve svijetli, ali nitko ne vice da je nesto dobio.U jednom kaficu seksi ples cura na stolovima u kratkim suknjicama...nije lose.
Bili smo stvarno iscrpljeni po prvi puta od silnog šopingiranja i mogu vam reci da su cijene stvarno povoljne za neke srednje modne marke kao sto su: Navigare, La Coste, Kalvin Clein, Banana Republic, Ralf Lauren, Tommy Hilfiger....Englezi, Njemci, Japanci i ostali narodi  tamo kupuju kao blesavi.

Sutra ujuro cekao nas je Strip i krenuli smo pjesice lipo od hotela do hotela sta i nije bila neka ideja jer se tu ima sta setati.Ali zelja je bila jaca.Htjeli smo sve to vidjeti i po danu.
Najlipsi hotel mi je Cesar's Palace gdje smo bili preuzeti karte za vecerasnji koncert Eltona Johna i onda smo sve obisli i vidjeli.
To je svijet za sebe i ogromno je sa replikama fontani iz Rima i ducanima od kojih zastaje dah.Ovo je slika gdje se vidi umjetno nebo koje su napravili unutar hotela sa malim ulicama prepunih ducana.
Nestvarno!

Uglavnom Forum Shops je mjesto gdje trebate uci i vidjeti sta se sve nudi u tim prelipim ducanima....ah, ah.Znaci kad vidite ovaj ulaz na slici dolje obavezno udjite.

Mislili smo vidjeti puno vise hotela po danu ali to nije bilo moguce, jer su vec boljele noge.Zato smo usli u Paris Hotel i tamo je stanica Monoraila koji povezuje sve hotele na stripu te kupili daily pass koji kosta 9 dolara.
Slijedeca slikica je uslikana isto ispred Ceasra's Palace i to od jedne Engleskinje.

Strip se moze istraziti i sa busom ali se puno duze ceka, jedina fora sa monorailom ili visecim vlakom je ta sta od nekih stanica hotela ima dosta za setati.
Nakon povratka u hotel i setnje po suncu odlucili smo se baciti malo u topli bazen...kad vec liti nemam vrimena za kupanje,e onda barem da sada malo uzivam.

Veceras nas je cekao koncert Eltona Johna u Coloseumu gdje nastupa inace Celine Dion.Prije smo se lipo otisli najesti u hotel na buffet i to za 14 dolara jedes sve zivo -talijanska, kineska, meksicka kuhinja, pa kolaci svih vrsta, voca.Stvarno mrak.
Amerikanci samo trpaju hranu na tanjure i nisam mogla sebi doci koliko bakice mogu pojesti.
Hrana je ukusna i primamljiva.
Nakon koncerta krenuli smo u setnju stripom...puno ljudi svi setaju, zabavljaju se.Svaki hotel ima svoj show i barove, disko klubove, ducane.
Ovo je slika ducana Eltona Johna u hotelu Ceasar's Palace gdje se mogu kupiti suveniri.


Nastavili smo do Paris hotela sa replikom tornja i tu sam se uslikala.



Slijedeca slika je nastala po noci u Venetian hotelu gdje su napravili umjetne kanale sa pravim gondolijerima koji pjevaju talijanske pjesme.Iza mene je replika nekog trga sa restoranima.Prelipo.


Nismo mogli a da ne svratimo i do najnovijeg night cluba u Venetian hotelu TAO , koji i nije dosta velik ima jednu malu  etazu koja je samo za restoran, a prvi kat je vise za pijuckanje pica i ples.Prostorom dominira ogromna statua zlatnog Bude.
Obvezno posjetiti jer je atmosfera odlicna i tamo znaju navratiti Tara Reid, Britney Spears, Hiltonica te ostali njihovi celebrity, ako se zeli stol rezervirati prije.
Evo jedna slika interijera koju sam nasla na internetu.


Sutra nas ceka cjelodnevni izlet za Grand Canyon .....jedva cekam.







croatiantraveler @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, prosinac 28, 2007
Vrime, vrime.....Jutros nas je zeznulo vrime u drzavi Utah koje je za ne falit 1 sat naprijed od drzave Nevada, tako da je za nas bilo osam ujutro a svima drugima devet ujutro.
Zamalo smo zakasnili na dorucak u hotelu koji je trajao jos samo pola sata. Fino smo se napapali i krenuli do Zion national parka. Vec blizu ulaza u park poceo se okolis drasticno mjenjati. Nakon totalne pustinje sada smo ispred sebe imali crvene stijene koje su se strmoglavo uzdizale iznad doline.


Ova slika je nastala kad smo vec bili u kanjonu blizu Temple of Sinawava. Cak na slikama te boje nisu tako prekrasne i izrazajne, ljepse je uzivo.
Sav onaj put koji smo presli bio je vrijedan da se vidi ovako nesto. Moj dragi husband je na kraju ipak bio u pravu.
Ulaz u sami park sa autom je 20 dolara i dosta ljudi je cekalo u koloni.Prva tocka gdje smo stali da istrazujemo bila je Esmerald Pools. E tu smo se lijepo krenuli penjati kozjom stazom koja se uzdizala iznad kanjona i neke rijecice.Sama staza je strava i dosta uska, jednostavno cekas svaki momenat kada ce se odroniti.Ali Ameri se ne daju smesti .....jedna se cak sa kolicima i bebom se pentrala gore pa sam cak pomislila da joj nisu sve na broju. Jednostavno njima je sve " safe", a da u nas tako naprave stazu bez ikakve ograde ne znam sta bi bilo.
Na kraju je visina bila tolika da od straha nisam mogla ni uzeti kameru i slikavati .....jednostavno sam stala, a moj dragi je nastavio do nekakvih vodopada.....koji su naravno presusili.Istovremeno sam uzivala u pogledu ispred sebe ....ali kad bih pogledala dolje uhvatila bi me lagana jeza.
Jedva sam cekala sici dolje.....nisam ja za planinarenje.


Nakon uspjesnog pustanja krenuli smo đipom do Zion Mount Carmel Highway te se opet popeli na 2000 m  kroz ove tunele na slici koji nemaju nikakva osvjetljenja, a dosta su dugi.Interesantno je bilo za vidjeti da je asfalt na toj cesti pocrvenio....tko zna zasto?!
Tako smo dosli do sjevernog ulaza i onda krenuli opet nazad.
Slijedilo je novo istrazivanje prirode drzave Utah jer smo na povratku skrenuli na cestu Kolob Terrace  Road koja je opet vodila u planine na visini 2415 m. E tu su prolazili samo indijanci sa svojim kamionetima jer izgleda da je gore njihov rezervat . Znaci samo indijanci i mi te prelijepa priroda.
U jednom momentu ukazala nam se nestvarna slika doline u zutoj boji i to bas odjednom. Nikad jos nisam vidjela bolji i neobicniji prizor. Evo slika da barem malo osjetite taj spokoj i mir u tim planinama.


Posto se blizio mrak bilo je vrime za povratak u hotel i na putu nazad snimila sam ovu fotografiju jednog prelipog restorana u cestu sa replikom njihove utvrde divljeg zapada. 

Sutra jedva cekam da dodjemo u Las Vegas pa da vidimo ....sta se to tamo dogadja. Za takav grad ostavili smo pet dana da ga istrazimo....valjda ce biti dovoljno.
Njihova je uzrecica:" Sta se dogodi u Vegasu, ostaje u Vegasu! "
croatiantraveler @ 22:50 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, prosinac 20, 2007
Sinoc smo se dobro odmorili u Bishopu i rano ujutro je bio prokret za dalje - cekala nas je Death Valley na putu za Las Vegas. Napunili smo pun tank goriva za nekih 40 dolara i sjetili se kako su nas oderali na pacifik highwayu na jednoj maloj benzinskoj u Gordi gdje nas je tank dosao 80 dolara.
Svaka skola se placa....
Ovaj put je bilo lako uhvatiti pravac- od samog centra Bishopa odmah za cestu 395 i samo vozi do Lone Pinea i onda cesta 190 koja ide kroz dolinu.


Slusali smo putem jednu fenomenalnu americku stanicu sa hitovima iz 70-tih i ugodjaj je bio nenadmasiv. Za ne falit odsvirala je i pjesma sa refrenom " on the road again". Yes!
Kao sto vidite na slici ispred nas je bila samo ravna ....ravna cesta kojoj se nije vidio kraj, a svakih pola sata pored nas bi projurile face sa harrleyima u skupinama.Cak smo vidjeli i jedan ferrari.
Uglavnom na toj cesti nema niti jednog mjesta, samo smo vidjeli sastajaliste velikih kampera tj. autobusa koje voze djedice i bakice. Na taj autobus-kucu je obicno prikacen njihov đip,a bakice redovito udaraju po laptopu dok djedica vozi. To mi je stvarno bilo malo cudno za vidit ...jer kad se sjetim vecine nasih penzionera koji i ne znaju sto je kompjuter, a o putovanjima da i ne govorim.
Oni imaju drugaciji mehanizam u glavi - kad odu u penziju prodaju kucu i kupe svoj bus te putuju po Americi doslovno do kraja zivota.



Ova slikica je nastala na pointu gdje su se svi slikavali- dolje u daljini je Death Valley i tek poslije nam je uslijedilo spustanje sa visine od 4956 ft Townes Pass.
Jako je puhalo i bilo je hladno ...pa sam se pitala kako je moguce da je upravo tu izmjerena najveca temperatura na americkom kontinentu oko 57stupnjeva, a ljetna prosjecna je oko 49 stupnjeva.
Zato tko se uputi ljeti ovamo ......provjerite klimu u autu.
Cesta je bila dosta strma i kako smo se spustali u dolinu...temperatura je strelovito rasla.Bas je bilo cudno, jer nakon pola sata vec smo se rastapali od vrucine.
Interesantne informacije za Death Valley su :
- nalazi se 86 m ispod morske razine
- lokacija za snimanje Star Wars
-  u nekim  dijelovima doline padne samo 50 mm kise godisnje- a onda nastupe poplave
- Timbisha pleme zivi tu 1000 godina
-dva i pol sata voznje od Las Vegasa
- postoje i prave pustinjske dine kod mjesta Stovepipe Wells


Ova slika je prelijepa i pronasla sam je da vidite kako je sve to pomalo nestvarno.Mi nismo mogli cekati zalaz sunca jer nas je cekao dugi put do drzave Utah.


Ovo je jedan od motiva Death Valley  sa mojim dragim neumornim vozacem, a u daljini su bila kao neka bijela polja koja su me podsjecala na sol.



Naisli smo i na ovaj dio sa nekakvim okruglim travama koje rastu iz bijelog pijeska.

Prosli smo Death Valley Jct. gdje smo vidjeli jedan lijepi hotel sa palmama i trazili smo bilo kakvi znak za Las Vegas.Ali nije ga bilo. Vozis kroz pustinju  dalje i nadas se samo jednoj tabli koja pokazuje put za Vegas.Nakon odredjenog vremena naidjemo na dvije stare napustene kuce i samo jedna cesta koja skrece ulijevo i na maloj tabli pise LAS VEGAS.
Mozes samo udahnuti i kazati yes - idemo dalje. To sam cijelo vrijeme govorila tijekom snimanja i kasnije se ispostavi da mi je HDZ oduzeo slogan. 
Bilo je vec blizu pet sati popodne, a krenuli smo oko 9 ujutro. Bilo mi se zaspavalo ali sam se brzo probudila jer me je dragi husband gurnuo i rekao: " Ehej, baybe sada cemo proci pokraj stripa....ajde snimaj!" Nije mi puno trebalo....kamera je bila spremna i cijelo vrijeme sam samo uzdisala.
Bajka.....bajka u pustinji. Zlatni toranj " Trump" koji sija na suncu, Exalibur - dvorac iz sna, Piramida....
Svi su mi bili tu....pred ocima. Vauuuuu!
Prolazili smo auto- putom koji  nas je dalje vodio do drzave Arizona preko gradica Mesquite koji je prelip. 
Da razjasnim....Za vrijeme voznje dragi je samo uletio :" Znas sada ne idemo za Vegas - vec sam odlucio da idemo do Zion national parka....ma tamo ti je prelipo...nesto nevidjeno, kao na Marsu! "
Samo mi je mrak pao na oci...." Ma koji Zion i crvene stijene.....ja hocu u Vegas...i to sta prije ! "
Kako cemo toliko vozit? " - zamalo sam zaurlala. A je li nasmijao se : " Ako meni nije tesko vozit...sta se ti bunis...ti samo sjedis."Sta sam mogla da napravim? Vise mi se nije dalo polemizirati sa njim ....ako mu se vozi - neka vozi. Ajde da vidimo i te crvene stijene. Ali ako ne budu prelipe....
Znaci taj dan smo iz Californie presli u Nevadu pa onda u Arizonu te na kraju dosli do mjesta Hurricane u drzavi Utah.
Hurricane je bio udaljen samo pola sata voznje od ulaza u Zion nacionalni park i tamo smo bez problema nasli hotel jer valjda dosta amera iz svih drzava dolazi u posjet parku cijele godine.
Znaci sutra slijedi obilazak Ziona i crvenih stijena. Stvarno nemam nikakvu zamisao kako bi to trebalo izgledati. 












croatiantraveler @ 23:07 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, prosinac 18, 2007
Ostavili smo San Francisco iza sebe i jedva smo cekali da opet izadjemo na highway i uhvatimo pravac za Yosemite. Zadnji dan u SF je bilo registrirano cetrdesetak manjih potresa od 2,8 po richteru....zato smo bili dosta brzi pri odlasku.
Ovaj put smo malo zalutali i sasvim pogrijesili stranu svijeta na koju bi trebali ici. U Americi  je malo nezgodno sa oznakama auto-puta jer ako je oznaka 101 onda moras znati stranu svijeta na kojoj je tvoj cilj, a nama je bio east ili west.
Uglavnom smo se odjednom nasli u nekoj pustopoljini i trebali smo se vratiti na pravi ulaz auto ceste.
Inace u uputama koje se dobivaju u rent a car agenciji naglasavaju da za bili kakvu informaciju pitate samo sluzbenu uniformiranu osobu. Nismo imali bas neki izbor u toj pustinji i ugledala sam covjeka koji je vrsio mjerenja uz cestu za neki teren i nije bili druge .....pitali smo njega.
Sreca nasa .....bio je to geometar i i mao je detaljnu kartu tog podrucja te nam je bez problema rekao da se vratimo u suprotan smjer i gdje cemo se prikljuciti na auto cestu za Yosemite.
Neki detaljni plan nismo imali ali smo trebali drzati pravac za Mariposu - mjesto koje se nalazilo prije ulaza u Yosemite.
Slucaj broj 2 u pustopoljini je htio da se opet zaustavimo da potvrdimo da li se nalazimo na pravom pravcu.....jer ta cesta izgleda kao da prolazis kroz nasu Zagoru - naidje neki ranc,a okolo bas nista.
I primijetim neku zenu uz cestu i pitam je da li je to put za Mariposu.O, da- odgovori ona i upita odakle smo. Da bolje razjasnim prvo joj kazem iz Evrope, jer sam kontala da ne zna ni za Evropu u toj pustopoljini, pa tek onda da sam iz Croejše. A ona ni pet ni sest .....da zna za Hrvatsku ....jer su joj neki prijatelji bili u Dubrovniku.
Toliko mi je bilo milo oko srca ne mogu vam opisati....da neko u takvoj vukojebini Amerike zna za nas.E to je velika stvar virujte mi.Zamalo sam je zagrlila i poljubila....ali stranci su cudni, pa nisam tila riskirat.
Dan je bio savrsen i suncan, prekrasan za voznju pa smo odlucili proci kroz Mariposu i voziti dalje preko cilog Yosemita do mjesta Bishop koje se nalazi izvan nacionalnog parka.


Priroda u parku je predivna i totalno divlja tako da ocekujes u svakom trenu da vidis "malog" crnog medu.
Izmjenjuju se krajolici sa predivnim sumama i jezerima. Krenuli smo putem koji ide preko cijelog Yosemite parka i ta cesta je inace zatvorena od kraja listopada ali nas je posluzila sreca i lipi dan bez imalo snijega.Prosli smo Curry Village i Meadows Tuolumne cestom 120 i onda na 395 do Bishopa. Na nekim mjestima u planini popeli smo se autom i na 9945 ft ispod Tioga Pass planine. Na cesti 395 uslijedilo je spustanje iz tih ogromnih planina, a vec se pomalo spustao mrak. Cesta je dosta strma i ima dosta odrona pa treba biti oprezan .Ovo na slici je jedno jezero gdje smo se zaustavili slikati.Bas kao iz bajke. Inace za potpuni dozivljaj parka trebalo bi ostati barem jedan dan i prespavati . Ima toliko toga za vidjeti.
Smjestaj u Mariposi je dosta jeftniji nego u samome parku, a udaljena je samo pola sata voznje od ulaza u park. Napisati cu par udaljenosti  Yosemite parka od nekih aerodroma u Americi:
SFO - San Francisco - tri sata do Big Oak Flat preko ulaza highway 120
LAX - Los Angeles - sest sati do Yosemite Valley preko 1-5 do highway 99 do highway 41



Oakland ( OAK) - tri sata do Big Oak Flat ulaza preko highway 120
Sacramento (SMF) -  dva sata do Big Oak Flat ulaza preko highway 120
Reno ( RNO ) - pet sati do Yosemite Valley preko Tioga Pass ( June - October )
Las Vegas ( LAS ) -  osam do deset sati do Yosemite Valley i do Tioga Pass ulaza


croatiantraveler @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, prosinac 14, 2007
Vjerojatno prva od asocijacija kada se spomene San Francsico koja svima pada na pamet su njegove poznate strmoglave ulice koje smo vidjeli u filmovima.
E, pa mi smo zeljeli dozivjeti kako se to voziti  po takvim ulicama. Nismo imali nikakvu ideju kako stici do centra ....ali pratili smo oznake te bez imalo problema uspjeli doci do piera 39 i naci parking.
Na fox news jutros je javilo da je bio potres u San Joseu koji je jedno 30-ak km odavde i to 5,6 po richteru. Samo nam je to jos trebalo. Znaci one vibracije zgrade koje je moj husband osjetio  prije par dana vjerojatno su bila mali uvod za ovaj veci.Bilo je hladno i maglovito vrijeme sa vjetrom i pomalo sam se veselila sto sutra ujutro krecemo dalje za Yosemite National park. Juhuuuu!
Pronasli smo kvart Presidio koji se nalazi u predivnoj sumi i tamo su sve privatne kuce sa americkim zastavama sto znaci da tu zive neki bogatiji Ameri.
Vozili smo uz obalu sa pogledom prema golden gate bridgu i puf.......stigli taman do njegovog podnozja.Sa takve lokacije slike bi bile fantasticne....ali magla je prekrila skoro cijeli most i nije imala namjeru da se rascisti.
Eto ta lijepa klima SF nam je upropastila i zadnju sansu da dobijemo fotografije kakve smo zeljeli .Nista od foto sessiona.
Uputili smo se opet u istrazivanje za Lombard street koja je isto atrakcija zbog svog velikog nagiba i ceste koja ide cik-cak jedno 50-ak metara.
U tom predjelu sve ulice su jaaako strme i bojali smo se da li ce đip izvuci uspon....neki slabiji auto nema sanse.Bilo je bas interesantno i neobicno.
Tako je posjet SF zavrsio sa detaljnom voznjom po njegovom centru i kvartovima. Jedva smo cekali sutra spakirati kofere i krenuti dalje iz ove maglustine. Cekao nas je Yosemite national park za koji kazu da je jedan od najljepsih u Americi. Nakon ovog bucnog grada dobro ce nam doci opustanje u prrodi.



croatiantraveler @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, prosinac 10, 2007

Svi kazu da je najljepsi dozivljaj San Francisca kada ga vidite sa njegove morske strane iz zaljeva.Nismo puno filozofirali i uputili smo se pjesice od ferry buildnga do piera 39 odakle polaze trajekti za takve ture.Inace dok smo setali uz obalu nailazili smo na skladista koja se nalaze na  gotovo raspadjucim drvenim dokovima.Ali zato kad smo dosli do piera 39 - to je bila ogromna razlika.Prava turisticka atrakcija sa mnogo ducana, restorana sa pogledom na Alctraz i zaljev.Turisti samo dolaze taksijima, autobusima.Istrazivali smo malo okolis i setali....kad u daljini cujem glasanje morskih lavova.Ma gdje su se sad sakrili? Kad sam vidjela ekipu poslaganu na drvenim dokovima ....odusevila sam se. Oni su bili glavne zvijezde piera 39....mnostvo turista sa aparatima koji samo skljocaju, djeca koja odusevljeno gledaju njihovu borbu za mjesto na doku.

I mi smo se pridruzili gomili i uspjeli se izboriti za ovu sliku sa njima....vjerujte nije bilo lako u tolikoj guzvi.
Zanimljiva je prica u svezi njihovog dolaska na ovu lokaciju.Pojavili su se iznenada pocetkom 1990 godine nakon potresa u Loma Prieti.U pocetku ih je bilo 10-50, a nakon nekoliko mjeseci broj se povecao na 300.Svake zime broj se cak povecava i do 900 primjeraka pretezno muzjaka. Za vrijeme ljetnog perioda sele se na Channel Islands, ali posljednjih godina mali broj ekipe ostaje na dokovima.Vjerojatno uzivaju u statusu zvijezda pa im se nigdje ne ide.Lipo im je.
Nakon toga trebali smo se odluciti koju turu brodom izabrati.Moj husband je odmah predlozio da idemo posjetiti Alcatraz ....kao ono fora je setati po otoku gdje su sluzili kaznu najveci mafijasi.Meni se to bas i nije cinilo nekom turom....ne volim zatvore i cemu setati po ceijama. Znam....znam da je to sigurno privlacno svima iz muskog roda ....ali meni nije. Na kraju smo nasli kompromisno rjesenje sa turom kojom se vozi do Golden Gate bridga i obilazi se i usporava oko Alcatraza. U cijenu karte od 30 dolara bila je i karta za San Francsico Bay akvarij.
Kad smo se udaljili dovoljno iz marine mogli smo uzivati u panoramskom predivnom pogledu na San Francisco nebodere koji su se uzdizali iznad mora. Bajkovito! Sve slike mi je kvarilo oblacno nebo koje je bilo dosta svijetle boje, a magla je za ne falit zaklanjala vrhove nebodera koji su onda izgledali puno manji nego sto jesu.

U momentu kad smo se priblizili Golden Gate bridge namjeravala sam slikati  njegovu velicinu....ali nema sanse to je nesto tako ogroomno... ooo da bih uhvatila samo mali dio.Zato sam izvadila video kameru i barem malo uspjela docarati tu gigantsku konstrukciju za koju je tesko zamisliti da je izgradio covjek.Kad se prolazi ispod njega samo cujes uzvike i uzdahe, jer drugacije se i ne mozes osjecati ispod takvog djela ljudskih ruku.
Pri dovoljnoj daljini za dobru sliku nestalo mi je filma....pa dok sam se ispetljala trebalo mi je dosta vremena i tako je nastala ova digitalna fotografija na kojoj se vidi kako je bilo ruzno vrijeme. Boja mora i neba je skoro ista. Nista od boja...Tjesilo me je jedino da cemo uspjeti barem sutra slikati golden sa obale i da ce nas posluziti bolje vrijeme.Na ovoj slici se ne vidi ni da je tamno crvene boje.Smrc!
Kod Alcatraza smo totalno usporili i onda je vodic ispricao kratku pricu o tome kako je taj otok od 1969 - 1971 okupiralo devet Indijanaca. Cak je na jednoj stijeni napisano "Indian Land". Sve zgrade i osmatracnice su jako stare i u raspadajucem stanju. Ali Amerikance nista ne zaustavlja kad je u pitanju stvaranje profita i stvaranje turistickih atrakcija, pa makar to bilo staro i manje od sto godina.

San Francisco akvarij je prelijep i jedinstven jer na prvom levelu upoznate sve vrste riba koje zive u zaljevu.Kasnije se spustate sa liftom dva kata nize i ulazite u podvodne tunele gdje ribe plivaju svugdje oko vas, cak i strasni veliki morski psi i raze.
Nakon prolaska tunela dolazi se u prostoriju gdje mozete dodirivati razne vrsta riba kao sto su leopard morski pas i raza te da osjetite kakva im je koza.Uglavnom su djeca odusevljena, ali i odrasli se odvaze pa diraju morske pse. Tacno je odredjeno gdje ih taknuti ...na kojem mjestu, za ispravnost dodira brine se neki momak.





Slijedeca atrakcija koju smo trebali vidjeti bio je Ghirardelli Square. Nisam previse bila informirana ali sam znala da je tu prije bila tvornica cokolade koju je osnovao neki Talijan davne 1852 godine.I danas je ta cokolada number 1. u Americi.Cim smo dosli na taj trg vidjeli smo da svi turisti ulaze u slasticarnicu...pa krenuli i mi. Na ulazu se odmah treba naruciti i platiti pa nam je trebalo vremena dok smo se odlucili. I na kraju smo pogodili pravu stvar. Cim sam vidjela sa Japanci narucuju to isto znala sam da je nesto dobro jer oni uvijek imaju dobre informacije. "World famous Hot Fudge Sundae" koji se posluzuje u staklenoj dugoj casi sa sladoledom od vanilije, specijalnom vrucom cokoladom, nekim sirupima, slagom te na vrhu kandirana tresnja. 
Velicina case koja je nama bila posluzena bila je veca od ove i to kosta 7 dolara.
Cak i oni koji ne vole cokoladu bi trebali probati jer je to nesto fantasticno.Cim sam stavila prvi zalogaj u usta rastopila sam se od eksplozije ukusa.....to je bilo nesto najbolje sto sam jela ikada u zivotu. Dok smo jeli samo smo se gledali i mrmljali ....mmmm.....mmmmm. Sta je ovo dobro.Fantasticno....prelipo je.Nije se znalo sta je bolje...prefina cokolada ili sladoled koji je bio kao gusta krema. U svakom slucaju vidite kako sam se raspisala o tome jer i sada kad se sjetim kakav je to bio uzitak...odmah bih opet sjela na avion i nazad u Ameriku...iako mi nije bas drago letjeti.Uglavnom preporuka za one koji vole cokoladu ne propustiti nikako.
Taj trg se inace nalazi na dijelu do Fisherman's Warfa koji je izrazito turisticki sa ducanima koji su cak dosta jeftini sa gomilom kineske robe i gomilom restorana.
Pjesice smo opet dosli do dijela North Beach i prosli stanicu gdje se ceka red za ukrcati se na popularne starinske tramvaje. Nasu voznju ulicama SF smo zamislili sa nasim đipom...tako da smo odlucili sacekati do sutra.

Inace North Beach je talijanski dio sa talijanskim zastavama nacrtanim na svakom semaforu. Tim smjerom smo dosli i do China Town. Tamo je mala Kina. Sve ono sto se moze kupiti u Kini od suvenira moze se naci i ovdje. Neki ducani sa umjetninama su im skupi uzasno, a moze se kupiti i manjih  sitnica ako sto su stapici za jelo i ostale gluposti.
To je najveca kineska zajednica izvan Kine i svi natpisi su na kineskom .Osnovana je godine 1848 dolaskom dva muskarca i jedne zene. Mozete zamisliti kako brzo su se sirili po tom dijelu.Nije ih ni potres 1906 godine zaustavio.

Ovo je glavni ulaz u China Town gdje sa svake strane ulice pocinju standardni kineski ducani.
Nisam bila bas fascinirana sa tim dijelom SF jer sam bila u Sangaju i ipak je to drugaciji dozivljaj prave Kine. Ovo vec malo lici na pazarske ulice osim nekih boljih ducana koji su rijetki.Malo smo produzili i stigli do centra SF gdje smo upali u njihovu poznatu robnu kucu ili mall Macy's. E to je nesto. Na cetiri kata sve poznati svjetski dizajneri. Napravili smo dobar shopping sa predivnim kosuljama i hlacama Geoffrey Beena koje se na moje veliko zadovoljstvo niti peglaju , a ni guzvaju. Eee, jesu pametni svaka cast. Barem nesto sto je originalno u Amera.Kad vec nemaju zgrada koje su starije od 300 godina....imaju barem takvih bisera.
Za sutra skupljamo hrabrost jer smo odlucili krenuti sa nasim đipom do centra San Francisca i malo istraziti  neke dijelove grada. Trebamo naci malo elitnije dijelove gdje se sakrivaju oni bogatiji. Nista nam nece pobjeci.


croatiantraveler @ 20:01 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, prosinac 6, 2007
Planirali smo ostati cetiri dana u San Franciscu.Za obilazak i tako veliki grad i to nam se cinilo malo.Ali na kraju boravka jedva sam cekala da uzmem kofere i odem, a zasto saznat cete.
Auto smo ostavili parkirano ispred hotela i odlucili javnim prijevozom do centra grada za prvi put.Malo je bilo komplicirano i daleko jer smo hotel izabrali zbog lakog pristupa s higwaya i preporuka sa foruma trip advisor - da se nalazi odmah preko puta bus stanice.
Ali nitko nije napisao da onda sa busom ima najmanje sat vremena do centra. Uvik vrijedi ona stara " uzdaj se u se' i u svoje kljuse! ".
Uhvatili smo  onda free shuttle do aerodroma i onda odatle vlakom do centralne ulice Powell i to je trajalo pola sata.Karta za taj vlak sistem BART povratna za jednu osobu je 10 dolara, a metro im se zove MUNI i ima totalno druge smjerove i cijene.
Na ulazu prije vlaka na automatu se kupi ta karta -jedna ljubazna uniformirana crnkinja  nam je sve lipo objasnila, a mi smo brzo shvatili kako se guraju dolari unutra. Inace su svi ljubazni kada primijete da nesto ne kuzis i pokusavaju to objasniti. U  Los Angelesu nam je tako pomogla jedna cura koja nas je doslovno dovela do hotela, a eto slicno se dogodilo i u SF.
Kad smo izasli iz podzemne prvo sto sam ugledala bile su ogromne zgradurine i nesnosna buka auta, stemerica.Toliko je bilo bucno da smo jedva mogli razgovarati.
Krenuli smo samo ravno pjesice jer smo htjeli vidjeti China Town koji je stvarno velik i vec tu pocinju njihove famozne uzbrdice.
Naisli smo na super restoran kineske hrane gdje mozes sam uzimati sto ti se svidja i onda se samo na kraju izmjeri.Tako se barem ne mozes zenuti jer ti i pise sta je sta.
Kad sam ugledala njihove starinske tramvaje koji se penju onim uzbrdicama nisam se bas toliko odusevila...nekako mi je sve bilo puno ljepse na filmovima.
Taj dan je bio maglovit i hladan tako da je pola nebodera u centru bilo u izmaglici...vjerojatno zato i nisam bila ushicena samim gradom.
Svi jure, trce u odijelima sa kravatama- prolaze kraj prljavih beskucnika koji spavaju na ulicama i mole dolar za pivo.Dvije strane Amerike - ona jaka i mocna sa neboderima i ljudima koji su orijentirani samo na uspjeh i posao te beskucnici koje bas nitko ne gleda.
Bas mi je necak rekao da ih profesori na faksu uce da su ti ljudi sami krivi sto im je tako i da ih zato nitko ne ....ebe. Doslovno tako.
Posla ima na svakom koraku ako zelis raditi.....nemoguce je da se ne mozes zaposliti, a pogotovo sa nekim poslovima koji su trazeni: gradjevina, vozaci....
Setnjom smo dosli do ferry building koja je prije bila rupa ali je renovirana 2003 sa malim ducanima organske hrane i lipim kaficima di ameri piju svoje kavetine od pola litre najmanje.
Veliki je hit i organska kava koja je dosta skuplja od obicne u ducanima Starbucks.
Od tog mjesta pocinju gradski dokovi koji se zovu pier.Trajektima se vozi po cijelom zaljevu do drugih gradica na obali.Uglavnom dokovi koji su izradjeni od drva  su u dosta raspadajucem stanju sta me je bas iznenadilo.
Ovaj put nismo otisli do piera 39 koji je najpoznatiji kao turisticka atrakcija jer su mi vec otpadale noge.Izgleda kao da ne hodas jer stalno gledas, snimas  ali sigurno smo presli dosta kilometara.
Nakon kratke stanke u Starbucksu gdje smo popili toplu cokoladu - uletili smo u shopping mall " Bloomingsdale".
E, tu nema sta nema.Prvi katovi za vrhunske dizajnere kao sto su Armani,Boss, Klein...,a ovi ostali za manje poznate.Jednostavno se covjek izgubi u tako velikoj zgradi.I tako dok sam ja cijela u transu hodala po ducanima moja bolja polovica je odlucio odmoriti noge.Nakon jedno pola sata vremena vracam se ja do njega- kad vidim mu po faci  da nesto nije u redu. "Ajde sjedni na ovu fotelju -kaze mi on.Pa reci da li osjecas nesto - i cudno se nasmije.
Ma sta trebam osjecati u fotelji? Vec sam pomislila da izmislja neke gluposti.Ja nista nisam osjetila taj tren. Ma, daj nije valjda nista- opet se smjeska cudno. Ajde.....vise reci mi sta je, ne zezaj i reci mi- necu ovdje stati pet godina. E, draga moja ....dok sam ovdje sjedio jedno tri - cetiri puta cijela zgrada se bila lagano zatresla i imao sam osjecaj da lebdim.Da nije potres?- promrlja on.Kako ne ....samo mi to jos treba- odgovorim mu brzinski i odjurim u ducan.Tek poslije smo se sjetili da je SF na jaaako trusnom podrucju sto se tice potresa i da predvidjaju u slijedecih pedesetak godina da ce se dogoditi jedan veliki  razorni koji ce sve unistiti.
Cim smo dosli u hotel odmah smo upalili Tv...ali nista na vijestima od potresa u SF. Da nije moj dragi umislio pomake zgrade u centru?








croatiantraveler @ 18:20 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
9550
Index.hr
Nema zapisa.